Nesumnjivi potencijal sumnje

Početak ljeta u hrvatskoj metropoli, barem kada je o izložbenoj ponudi riječ, nažalost ne odiše željenom vitalnošću ni zanimljivošću. Još se, naime, itekako osjećaju posljedice razornoga potresa te je stoga dio stožernih gradskih muzejsko-galerijskih institucija poput Muzeja za umjetnost i obrt, Gliptoteke HAZU ili Umjetničkog paviljona zbog nemalih oštećenja zatvoren. S druge strane, velike institucije koje su ostale otvorene u svojim glavnim izlagačkim prostorima već dulje vrijeme ne nude ništa novoga. Tako se u Modernoj galeriji od ožujka razvlači retrospektiva precijenjenoga Vatroslava Kuliša, dok u Muzeju suvremene umjetnosti čak od kraja prošle i početka ove godine uporno stoje dvije izložbe: jedna s akvizicijama što su u muzej pristigle nakon njegova preseljenja u novu zgradu, a druga posvećena legendarnoj Zagrebačkoj školi crtanog filma, pri čemu će obje, već je najavljeno, biti produžene čak u duboku jesen. Cjelokupnu situaciju nipošto nije popravio ni glomazan – u znatnoj mjeri anemičan i gotovo diletantski postavljen – 55. zagrebački salon posvećen primijenjenoj umjetnosti i dizajnu. U takvu ozračju nositelji agilnosti nužno postaju oni nešto manji izlagački prostori, pa je prava sreća, primjerice, da u sklopu Muzeja suvremene umjetnosti u prizemlju postoji i galerija te institucije u kojoj se do posljednjega tjedna kolovoza može pogledati odlična izložba poslovično zanimljiva splitskog umjetnika Vedrana Perkova. Pronašao bi se, dakako, i još pokoji takav svijetli primjer, ali samo jedan od njih zaslužuje neospornu titulu zagrebačkog izložbenog događaja ljeta, a samim time i osvrt u Vijencu.

Među eksponatima su i objekti doajenke hrvatske suvremene umjetnosti Ljerke Šibenik

Enciklopedije kao podloga za izlaganje

Na izmaku lipnja Zagreb je postao bogatijim za šarmantan izlagački prostor. Riječ je o skladištu knjiga Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža smještenu u dvorišnoj zgradi u Frankopanskoj ulici, koje je zahvaljujući inicijativi ponajprije Damira Sokića, Deana Jokanovića Toumina i Nine Ivančić te potpori ravnatelja Brune Kragića adaptirano u galeriju prigodno nazvanu Lexart. Valja odmah reći kako nismo dobili tek još jednu u nizu više-manje uobičajenih galerija, već je doista moguće govoriti o nadasve originalno osmišljenu ambijentu koji svoj specifičan ugođaj u znatnoj mjeri duguje knjigama, i to ponajprije enciklopedijama. Na koji način? Tisuće uskladištenih enciklopedija osuđenih zbog nemilosrdna procesa digitalizacije na polagano ali neminovno propadanje inicijatori su – posloživši ih na način da tvore nekoliko ogromnih kvadara – odlučili, zajedno sa zidovima, iskoristiti kao površine za prezentiranje slika, crteža ili grafika. Osim toga, izvorno sivkast pod obojen je intenzivno crvenom bojom, a za potrebe rasvjete instalirane su viseće lampe s velikim metalnim sjenilima. Sve to rezultiralo je doista začudnim spojem ambijentalne sirovosti i otmjenosti, a oni nešto upućeniji u stvaralaštvo Damira Sokića u kvadrima sačinjenim od knjiga te crvenom podu neizbježno će osjetiti i dašak njegova neosporno lucidna umjetničkog senzibiliteta.

Iz postava izložbe / Snimio Damir Fabijanić

Tako organiziran prostor doista je zasluživao dostojnu promociju u obliku zanimljive i inteligentno zamišljene izložbe, što se u potpunosti i ostvarilo. Svoj nadasve uspješan start Lexart, dakle, duguje docentici na Katedri za crtanje i slikanje Nastavničkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu Snježani Ban. Ta samozatajna umjetnica godinama je provodila umjetničko istraživanje fenomena sumnje, kako u vlastitu tako i u radu drugih umjetnika. Radilo se, zapravo, o njezinu doktoratu pod nazivom Sumnja kao kreativni potencijal u suvremenom slikarstvu, obranjenu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te popraćenu samostalnom izložbom 2019. u Gliptoteci HAZU. Sljedeći korak u istraživanju i prezentiranju sumnje u umjetničkom stvaralaštvu Snježani se vjerojatno nametnuo sam po sebi. Proces i poetiku sumnjanja sada je valjalo provući kroz radove niza suvremenih autora okupljenih na jednoj skupnoj izložbi, i to upravo u prostoru Lexarta. U doktoratu Snježana se, dakako, uz one hrvatske referirala i na brojne svjetske autore, što iz posve razumljivih razloga nije bilo moguće realizirati i u praksi. Stoga na izložbi nazvanoj Umjetnost je sumnja sudjeluju isključivo domaći autori, ali to ograničenje nipošto ne umanjuje njezinu logiku i uvjerljivost. Drugi, nazovimo ga, ograničavajući čimbenik bio je manjak izlagačkoga prostora. Snježana je, naime, svoje spoznaje o sumnji kao generatoru za nastanak umjetničkih djela odlučila demonstrirati na primjerima čak 37 autora odnosno autorica, što se za prostorne kapacitete Lexarta ispostavilo odveć ambicioznim. Rješenje za taj problem pronađeno je u tri sukcesivna postava jedne te iste izložbe, koji će neprijeporno na plodan način ispuniti galerijski program sve do kraja listopada.

Umjetnici svih generacija

Umjetnici što ih je Snježana Ban okupila različitih su generacija, od onih najstarijih pa do najmlađih. Zamjetna je i medijska raznolikost: slike, crteži, objekti, videoradovi, knjige umjetnika… Odsutna je bilo kakva hijerarhija. Kao uvod u izložbu Snježana je izradila svojevrsnu kartu sumnje – riječ je o autentičnom umjetničkom djelu – koja obuhvaća neke moderne i suvremene vizualne umjetnike, ali i filozofe, književnike, redatelje i povjesničare umjetnosti, markirane svojim paradigmatskim djelima ili mislima posvećenima sumnji. U teoretsko-tematskom smislu, Snježana Ban poetiku sumnje dijeli u šest cjelina: Sumnja po vrsti napora u ponavljanju; Sumnja kao odraz umjetnikova egzistencijalnog stanja; Sumnja umjetnika u područje svojega djelovanja; Sumnja i smijeh; Sumnja kao načelo suzdržanosti – askeza forme i kriptičnost sadržaja i Sumnja na razini percepcije – dvosmislenost viđenog. Pobrojane dionice jasno su razlučene i studiozno razrađene u popratnom kataloškom tekstu, dok je u samu postavu izložbe – a tako će zacijelo biti i u onima što slijede – ustrajavanje na takvoj podjeli posve izostalo. Rekao bih posve opravdano, jer takav pristup ne samo što rezultira većom formalno-sadržajnom dinamikom, nego i posjetiteljima ostavlja više prostora za kreativna zapažanja i povezivanja.

Osvrnemo li se na imena umjetnika i umjetnica koja su ili će tek biti zastupljena na trodijelnoj izložbi Umjetnost je sumnja, onda je doista moguće govoriti o svojevrsnom tematsko-poetski uvjetovanu presjeku hrvatske umjetnosti druge polovice prošloga i početka ovoga stoljeća. Dovoljno je spomenuti klasike poput Julija Knifera, Ivana Kožarića, Đure Sedera, Eugena Fellera, Mladena Galića i Ljerke Šibenik, potom nešto mlađe Gorana Trbuljaka, Gorana Petercola, Ante Rašića, Damira Sokića i Ninu Ivančić, pa pripadnike srednje generacije kao što su Ivica Malčić ili nažalost pokojni Damir Babić, i napokon one koje se javljaju u ovom stoljeću, primjerice Ivu Ćurić, Mariju Matić, Mihaela Klanjčića ili također nažalost pokojnu Ivu Vraneković. Sve njih, kao i one koje nisam spomenuo – nipošto jer bi ih smatrao za ovu izložbu manje važnima ili reprezentativnima – objedinjuje neki oblik sumnje zahvaljujući kojoj su ostvarili zanimljiva umjetnička ostvarenja.

Na samu kraju opsežna i nadasve vrijedna kataloga – u njemu se uz tekst Snježane Ban nalaze još i tekstovi Antuna Vujića, Deana Jokanovića Toumina, Damira Sokića i Blaženke Perice – još jednom su istaknuta ključna pitanja: „Hoće li izlaganjem naš rad komunicirati onako kako smo naumili?“, „Jednom, kad se iz vlastitog zatvorenog svijeta otvori prema drugima, hoće li ostaviti trag?“, „Koliko je javne prisutnosti dovoljno da bismo kao umjetnici o(p)stali?“. Pitanja su to na koja naprosto ne postoje odgovori. Ali ta ista pitanja, ukoliko umjetnici smognu hrabrosti iskreno i skrupulozno ih sami sebi postaviti, znače itekako solidne međaše na zakučastim putovima stvaranja autentične i relevantne umjetnosti. Ova izložba to nam nesumnjivo, svim sumnjama usprkos, jasno pokazuje.